Poltroncine rezimske, gradonacelnikov kumic i klimaci glavom, pozicionirani tik iznad botova u ovom nakaradnom tragikomicnom lancu ishrane.
O onima sto su u poslednjih 20 godina voleli klub do poslednjeg dinara da i ne govorim. Ti su nadziveli i nadzivece mnoge ''kumice''.
I zato smo tu gde jesmo. Ne zbog rezima, ne zbog neke vise sile. Samo i iskljucivo zbog onih koji su svoju ''ljubav'' prema klubu uspeli nekako da kvantifikuju, jeftino (zapravo jedina iskrena i tacna procena s njihove strane, jer ta ''ljubav'' nikad nije bila nista vise od jeftine).
Situacija Vojvodine i onih koji su je predali u kandze ovog olosa me podseca na onaj vic, kad deda prica unuku o ratu.
- Uhvate nas Nemci i ponude dve opcije - da nas je*u i puste ili streljaju.
- Sta si ti odabrao, deda?
- ............da me streljaju.......
