U dilemi da li da nastavim sa gledanjem partizanskog filma na B92 (neki bi rekli U92) ili da potvrdim svoje internet huliganstvom, ipak se odlučujem za drugu opciju, jer mi je žao mosta na Đurđevića Tari koji će, po ko zna koji put, leteti u vazduh zahvaljujući narodnom heroju Velimiru Bati Živojinoviću.
Znam da će mi pojedini saputnici zameriti, jer sam im obećao da će tek ujutro biti izveštaj iz Timisoare, no eto, šta je tu je.
Petočlana ekipa ljubitelja Fudbalskog kluba Vojvodina (od kojih 4 člana ovog foruma) oko 8.30 se skuplja na već poznatom mestu i krećemo put Rumunije. Naravno, prvi "pit stop" je bio u Dunavskoj ulici kod gospodina Đorđevića na bureku, a sam polazak zbog još nekih sitnih formalnosti sledi tek oko 9.40 (staro dobro kretanje na vreme). Prvobitni plan je bio da se u Rumuniju uđe na graničnom prelazu kod mesta Jaša Tomić, čime bismo skratili put za 20km. Sve teče u najboljem redu, prolazi se Zrenjanin i ulazi u tugu. Slobodno mogu reći mrtva mesta, gde jedini znak postojanja ljudska vrste jesu deponije koje se nalaze na svakom ulazu (ili izlazu, zavisi u kom si vagonu) iz mesta i to obično posle nekog mostića. Scene, malo je reći odvratne. Mesta - Lazarevo, Sutjeska, Krajišnik i na kraju Jaša Tomić. Dolazimo na granični prelaz i nailazimo na rampu na kojoj piše stop. U okolini nema nikoga, osim psa koji neumorno laje na naše vozilo. Nakon nekoliko minuta iz obližnjih kukuruza izlazi carinik koji nam objašnjava da prelaz ne radi već nekoliko dana i da je to jako bzvz. "jer puno Engleza i Nemaca tako sedne na motor i ukuca u džipiares pa dođe na prelaz koji ne radi (?!) ". Takođe, dotični je pokazao svo savršenstvo moderne tehnologije koja se primenjuje kod nas. Naime, za gospodina nj@ks-a sa ovog foruma je pomislio da nije iz Srbije, pa je to pokušao da utvrdi rečenicom - "hajde ti sada nešto reci na srpskom (?!)" Naravno, dotični stvarno izgleda veoma sumljivo, isti Afganistanac koji je pobegao od demokratskih promena u toj zemlji koje su rezultirale svrgavanjem talibanske vlasti (nj@ks reci da nisam u pravu). Kasnije od "organa" saznajemo da postoje (dano)noćni pokušaju raznoraznih (polu)ljudi da ilegalno pređu granicu i da ih jure po celu noć. Užas. Zamislite da neko pre 20 godina ilegalno pokuša da pređe u Rumuniju! Dotični bi sigurno bio hospitalizovan u vodeće institucije za održavanje mentalnog zdravlja.
I eto, mi morasmo krenuti nazad ka prelazu kod Srpske Crnje. Slika (i prilika) Banata ostaje nepromenjena, sve isto, mrtvo, zamrlo. Naravno, promašujemo put, što zahvaljujući "odličnoj" signalizaciji, što mojoj spretnosti u čitanju auto karte u izdanju AMSS, što samoj AMSS karti. Na granicu dolazimo nešto pre 13h i vidimo kolonu od nekoliko desetina vozila. Revnosna rumunska policija uredno vadi sve ljude iz kola, pažljivo pretresa svako vozilo te tu čekamo više od pola sata. Pretres ide dotle da se babama na biciklima pretresaju kese. Posebna priča su Rumuni koji iz Srbije nose - kartone coca cole, gajbe jabuka i pomorandži, kese ko zna čega i sl. Neverovatno. Na prelazu srećemo četvoricu ljudi iz Novog Sada koje policija nije pustila da pređu granicu jer nisu imali 500 evra po čoveku (?!). Kao neko pravilo EU da se ne može ući sa manje od 500 evra (?!) Mi nekako uspevamo da "prodamo" priču kako nemamo keš, ali imamo kreditne kartice i prolazimo posle detaljnog pretresa granicu i ulazimo u Evropsku uniju (kako to čudno zvuči). Put do Temišvara za nijansu bolji od puta kroz Banat, jedini razlika je što su ima bandere za struju dosta niže od ovih naših. Elem, oko 14.10 stižemo u Temišvar i pokušavamo da nađemo teren na kojem se odigrava meč sa Politehnikom. To nam relativno lako polazi za rukom, jer nas jedan divni mladić u pratnji majke bukvalno vodi do terena i dolazimo na poslednjih pola sata utakmice. Već smo čuli da vodimo sa 1:0, pa nismo bili iznenađeni što to piše i na semaforu.
Teren se, stvarno, nalazi između nekih fakulteta. Ima jednu malu montažnu tribinu i neka uzvišenja sa kojih se može gledati utakmica. Taj pomoćni teren je bolji od 80% srpskih stadiona, ako ni zbogčeg drugog, ono zbog reflektora (ups ni mi ih nemamo) i digitalnog semafora u boji. Oko terena, po mojoj proceni oko 1000 ljudi.
1000 ljudi na prijateljskoj utakmici!!!Ono što mi se veoma dopalo je to što je preko 50% tih ljudi imalo na sebi šal Politehnike ili bar neku ljubičastu stvar. Doduše bio je i jedan idiot sa kapom na kojoj je pisalo ime jednog kluba iz Beograda. Što se utakmice tiče, ono što smo mi uspeli da vidimo je nekoliko šansi Politehnike i par dobrih intervancija naše odbrane, par lepih "izletanja" Brkića, kao i nekoliko njegovih zadržavanja lopte (?!). Što se ofanzivnog dela tiče, u igri je bio Lazetić koji je morao biti pozdravljen tradicionalnim pozdravom - marš u Beograd! Uglavnom, njihova 2 kornera sa leve strane, oba puta Brkić dobro reagovao i 1 slobodan udarac do živog zida pa u korner. Naša 2 kornera sa leve i čini mi se 2 sa desne strane i jedan slobodan udarac preko gola. Na kraju utakmice pozdravljanje sa igračima i jedna stvar koja mi se ne sviđa!
Medojević koji izlazi sa terena šepajući i na naše pitanje šta se desilo pokazuje zglob desne noge Nadam se da nije nešto ozbiljnije i da će biti spreman za Jagodinu. Što se tekme tiče to je to (za pola sata smo i dosta videli). Na kraju utakmice neko od domaćih navijača ubacuje baklju u teren.
Nakon tekme obilazak centra Temišvara. Temišvar je veoma lep grad u kojem se vidi veliki uticaj Austrije i Nemačke. Po malo podseća na Peštu - široke ulice, velike stare građevine. Puno pešačkih zona. Obilazak centra završavamo na trgu gde se nalazi Srpska pravoslavna crkva koju posećujemo i zatičemo venčanje, tako da možemo reći da smo bili i na srpskoj svadbi u Temišvaru

pored crkve se nalazi lep restoran Stradivarius u kojem se nalazimo sa dva prijatelja koji su takođe pohodili utakmicu voljenog kluba. Što se cena u restoranu tiče - 5 glavnih jela i 10 piva ukupno 30 evra. Kvalitet hrane osrednji, ali za te pare se ne može više ni očekivati. Pivo - premium Ciul. Vredi probati.
Povratak kući opušten, s tima da ako neko ide u Rumuniju posebno treba uveče da pazi jer su putevi slabo obeleženi, a ovo pogotovo važi za pružne prelaze na kojima se rampe skoro i ne vide, pa smo zamalo "odneli sa sobom" jednu.
Jedino vredno pomena u povratku je carinica na našog granici. Lepa devojka

koja nas pita da li idemo sa utakmice, jer kaže dosta ljudi se vraća sa neke utakmice.
Biće i nekih slika od Milana...
P.S. po meni je sramota da bar 100 ljudi nije otišlo 150km od Novog Sada na ovu prijateljsku utakmicu