Ja pripadam nekoj srednjoj generaciji, mada, nikad nisam bio "ultra navijac", ali sam ziveo u svetu ultrasa - Grbavica je disala, dise i uvek ce disati za Vosu, nesmanjenim intenzitetom! Iskren da budem, uvek me je mrzelo da idem na gostovanja (zato sebe nikad nisam ni smatrao nekim navijacem), nisam bio u tom fazonu, a da se silim, cisto da budem vidjen, to me nikad nije interesovalo. Dodjem na Sever, dam glas od prvog do poslednjeg minuta, zavrsi se tekma, malo ke*am kako bih ja vodio navijanje

, i narednih 7 dana razmisljam o tome kako smo zvucali, (uvek sam tripovao da je ono Vojvodina-Novi Sad ovaj put bilo najglasnije), i tako svaku tekmu
U to vreme, vreme neverovatne ekspanzije Firme, bilo je neopisivo zadovoljstvo biti, na bilo koji nacin, deo te price, deo Vojvodine i deo tog navijackog tripa, ali ne na nacin kako to svi rade, Firma je bila jedinstvena - u navijanju, nasem odnosu na tribini, druzenju van iste - grupa je prosto zracila energijom. Svaki odlazak na utakmice u tom periodu, za mene je bio nevidjeni ugodjaj i dozivljaj. Tad sam krenuo i sa studijama, i zanesen tim nabojem i energijom kojom je grupa zracila, napisao sam, ni sam ne znam koliko seminarskih radova na temu Vojvodine tj. uticaja Firme na ozdravljenje jednog ( za mene najveceg) kluba - zeleo sam svima da pokazem kako nisu svi isti, kako smo mi drugaciji - najbolji. Ne samo ja, vec svi oko mene su bili zarazeni, svi smo nekako zracili sa pozitivnom energijom, i to se videlo na tribini, a i van nje, jer su svi bili u fazonu, "Mi smo Firma, a ko ste vi - sabani", neki neverovatan ponos i inat. Osecao sam se superiorno (ako mogu tako da kazem) dok sam pricao sa navijacima Bg sljama, iskreno sam ih zalio (sto i danas cinim), al tad je to bilo posebno naglaseno. Jednostavno receno, bili smo jedinstveni i unkatni, imali smo svoju pricu i to je funkcionisalo fenomenalno, i moje misljenje je da je grupa zato i rasla tom munjevitom brzinom, toliko, da sam u jednom trenutku raspada grobarije mislio da cemo ih preteci, iskreno. Cim se skrenulo sa tog puta, cim je energija krenula da jenjava, pojavile se neke price koje nisu trebale da se pojave, grupa je pocela da stagnira, a tu sam (i) ja, zajedno sa grupicom drugara napustio sve to i preselio se Zapad. Mada, ja sam uvek bio, pre svega, zaljubljenik u fudbal, i likovima poput mene i jeste mesto na Zapadu, ali bas zato i pricam sve ovo, jer prica je bila toliko "zdrava", da sam cak i ja bio isprovociran da postanem deo svega toga, sto ujedno treba da bude lekcija momcima koji vode Firmu danas, isprovocirajte ljude (stvorite atmosferu) da postanu deo vase price, jer niko, nijedan grad u Srbiji nema potencijal koji mi imamo!
Na kraju, opet da ponovim, bilo je stvarno neverovatno (dok je trajalo), drago mi je sto sam bio deo toga i sto sam osetio to zajednistvo medju nama (sve nas je spajala ista ljubav - bukvalno) i uvek cu to pamtiti, sa zadovljstvom se (pri)secati, i jednog dana (naravno) preneti i usaditi to Vojvodinastvo u svoje klince, jer Vojvodina nisu trofeji i brojke, Vojvodina je posebna i Vojvodina je nesto vise. Ko to shvati jednako je poseban kao i ovaj (nas) Klub.